Recenzija
Put lirskog stvaralaštva Željka Kužeta obasjavaju zvezde, one jasno obasjavaju svaku stranu njegove duše. To, naravno nisu obične zvezde, to su sva ona lica koja su na putu njegovog stvaralaštva tren ili večnost, ona nose ono nešto što se pamti .
Prvi deo zbirke kaže da je svako nečija zvezda, pa je tako i sam pesnik zvezda što traži svoju sreću. I spreman je na sve do granica ljudskog dostojanstva. Nikako nije spreman na poniženja sveta i vremena koje ga okružuje. Kao i svi mi sa sobom nosi svoje tuge i svoja razočarenja, ali voli život. Sažima vreme i ljude koji je spotiču, čak je ironičan prema vlastitom bolu, zna gde su granice i nikada one koji su pokazali svoje pravo lice ne vređa, već njihove mane uzima kao vlastite.
Takođe ne zaboravlja ono što jeste, ono od koga je i čega potekao. Baš tako jasan je i njegov stih, konkretan, pun emocija, života. U pesmi kao zvezda traga za boljim, iako je neka neobična tuga u njemu, on ne posustaje, već se smeje i tako pobeđuje sve ono što nije dobro, stvara novu energiju. Njegove radosti i tuge kroz pesmu grade novi karakter, daju mu sigurnost, pesničku širinu, otvaraju dušu, rađaju plač i smeh kao neminovnost. Njegovi izvori su zdravi i nepresušni, traju u njegovom postojanju, tu se negde krije porodica, dom, mesto gde je bilo najlepše i najsigurnije. Tu se krije lepota pesme. Njegove oči, njegova duša korača ulicama voljenog grada, sve to daje jednu čvrstinu, jedan pravi temelj i snagu istini i praštanju, to je u stvari njegova najveća dragocenost.
Upravo, tako hrabro nastavlja dalje u drugom delu zbirke „Suze na izdisaju”, šireći venac emocija ljubavi i prolaznosti kao svakodnevica, o bolu, o sreći, o svemu onome što ostavlja nekakav trag. U ovom delu zbirke emocije su na svom vrhuncu, on se nosi sa njima koliko god bile bolne. Pesme osnažuje izuzetan smisao za kontrast, on nije sebičan, sve lepe trenutke deli sa drugima, a iz onih drugih uči. Voli slobodu, ptice, nailazi na raskršća i putokaze sa pregršt suprotnosti.
I tako odrasta i gradi svoju ličnost, uverava sebe u jasnost životnih zabluda. I najzad Željko u svojim stihovima nalazi skrovište od razočarenja, gradi kuću radosti i nadanja, tu su slike i misli koje pamti, pesma je snaga njegovog praštanja, njegovo božanstvo što ga svakako čini posebnim.
Zoran Džakula
---------------------------------------------------
SVI SMO NEČIJA ZVEZDA
---------------------------------------------------
ONA JE MOJA SAMO MOJA
Tamo gde Sava Tvrđavu miluje
A stara klupa vreme ne meri
Gde mostić suvi kanal premošćuje
Tamo su moje najlepše večeri
Tamo kraj hrama Svete Trojice
Tamo gde neću nikad više doći
Tamo na travi u senci borova
Tamo su moje najlepše noći
Tamo gde je pesmom opevan vašar
Moje je juče, danas i sutra
Tamo gde čaj se iz renke pije
Tamo su moja najlepša jutra
Tamo gde fontana “Šareni trg” kupa
Tamo je ostalo najviše tajni
Tamo gde uvek baro sam bio
Tamo su moji najlepši dani
Tamo gde Šaneri himne pevaju
Gde autootpada ima jedno more:
“Dođite kod nas, vaš auto je već ovde”
Tamo su moje najlepše zore
Tamo gde čivije više ne kradu
Gde sam bez krila bio u letu
Tamo je rođena i mučki ubijena
Ljubav jedna najveća na svetu
___________________________________
___________________________________
HTEO SAM DA BUDEM ZVEZDA
Volelo bih da sam rođen na selu
Da u srcu nosim tu predivnu sliku
Mogao bih tada pisati o prelu
I zvonu na ovnu predvodniku
O mirisu trave pokošene
I ljubavi kosca i čobanice
O žitu zlatnom u ambaru starom
I točku stare vodenice
O potoku bistrom, izvoru hladnom
Opevati seljačke ruke vredne
I ćilimu šarenom nekom namenjenom
Istkanog rukom devojke čedne
Mog’o bih staru majku pomenut'
I tople naborane ruke njene
Cvrkut ptica sa proplanka
I miris pogače tek pečene
Ovako mogu samo da sanjam
I da me tuga u srcu muči
Džaba što pesničkog imam dara
Kad mora da trune i u meni čuči
I tako ostaje samo da želim
Da sam na selu rođen
Živim u gradu i svestan toga:
Drugom sam nekom zvezdom vođen
___________________________________
___________________________________
DODIRNI ZVEZDE
Kada sanja o visini
Opisuje krila laka
I poželi da je ptica
Da poleti do oblaka
Zašto mora biti ptica
Da se vine u nebesa
Zar ne može jednostavno
Da postane stjuardesa
___________________________________
___________________________________
NAJLEPŠA ZVEZDA NIJE NA NEBU
Bio sam dete nisam znao
Zašto jabuka ne padne sama
Zašto je morala da bi pala
Čitavo stablo da trese mama
Možda se neko sada pita
Što tata nije, šta je sa njime
Ma tu je tata nigde ne skita
Mama je tresla samo zbog rime
___________________________________
___________________________________
SVE SU ZVEZDE DANICE
Ja nisam grešnik koji je bahat
I nisam onaj što za grehe ne haje
Svestan da grešim ko i svi drugi
Ja sam grešnik koji se kaje
Ja nisam nafuran i nisam narcis
Jednostavno nisam kraj očiju slep
Ja ne čekam nikoga da mi kaže
Sam sam svestan koliko sam lep
Ja sam običan čovek skroman
I nisam onaj što voli da sudi
Za mene ne postoje dobri i loši
Postoje dobri i bolji ljudi
Ja volim Sunce, dan i Mesec
I volim vazduh koji dišem
Ja nisam pesnik iz školske lektire
Ja samo volim pesme da pišem
Skromnost je moja jedina mana
Pišem šta hoću do mile volje
Poštujem Hajnea, Lorku, Jesenjina...
Ali moje pesme su malkice bolje
___________________________________
___________________________________
ŽELELA JE DA DODIRNE ZVEZDE
Naslonila je glavu na moje rame
želeći da dodirne zvezede.
One zvezde koje ne zna kako izgledaju
a o kojima je čitala u pesmama.
Svi pesnici koji ih pominju ne opisuju ih,
pa je želela biti prva koja će to uraditi.
Naslonila je glavu na moje rame
želeći da dodirne zvezde.
Ali zvezde nije videla.
Ni one sjajne a ni onu
najsjajniju među njima.
Iako beše srećna,
postala je odjednom vrlo tužna
jer je shvatila da će ta tajna
ostati takvom i dalje.
Da će te zvezde koje niko nije opisao
i dalje ostati sjajne i neodoljive
u pesmama vrlih pesnika.
Naslonila je glavu na moje rame
želeći da dodirne zvezde.
Nije se mogla izdvojiti
ali je uspela naterati mene da postanem
jedan od onih koji je pesmu posvetio ljubavi.
O zvezdama koje ona nije mogla da dodirne.
Naslonila je glavu na moje rame
želeći da dodirne zvezde
a i ne znajući ni ko sam ja.
___________________________________
___________________________________
PRIJATELj MEĐU ZVEZDAMA
Kako je divno lagati znao
Ko med su tekle njegove reči
Ni javnost, ni skromnost ni godine
Ništa nije moglo da ga spreči
Bio je i ostao slatkorečiv
I ko mu poverovao ne bi
Zanesen, ozbiljan, publike željan
I sam je skoro verovao sebi
Imao je nešto u sebi toplo
Dečačko nevino lice
I dušu čistu ko nebo veliku
Ah te oči, oči izdajice...
___________________________________
___________________________________
PEVAJU ZVEZDE SANjALICE
Shvatio sam
da sam te izmislilo.
Da nisi ni postojala.
Izmislio te
i izbrisao
sve tvoje mane
i preuveličao
svu tu dobrotu.
Živela si
u mojim snovima
neodoljiva
i sa osobinama anđela.
Bila si pažljiva
i svaku moju želju ispunjavala,
srećom bojila
svaki trenutak moga života.
Shvatio sam
da sam te izmislio,
da si ti ona
lepa devojka iz snova
koju muškarac sanja
dok ga neka stvarna
ne prene iz sna.
___________________________________
___________________________________
NISU SVE ZVEZDE PADALICE
Živeo lepo, veselo, srećno
Ubijao laste, gazio mrave
Rušio gnezda ispod strehe
Ljudima olako razbijao glave
Nikome nije rekao zdravo
Nikome nikada pružio ruku
Nepoznata za njega beše suza
I kada tuče i kad ga tuku
Drugove, kumove imao nije
Sebi je sam dovoljan bio
Jedino devojke tukao nije
Njima je samo šamare delio
Uvek je isto lice imao
I kad bi leteo i kad bi pao
Krao je sve što se ukrasti može
Prosjaku milostinju otimao
A onda jednog jutra jesenjeg
Crkvena zvona javiše nama
Došla je po njega bez poziva
Ona što ne bira i dolazi sama
Zašto sam pesmu otpev’o njemu
A ne maju i mirisu jorgovana
Pa tek toliko da sprečim da kažu:
Bio je budala neopevana
___________________________________
___________________________________
DOK ZVEZDE PUTUJU MOREM
Zalutam ponekad
na zidine koje su nekada
činile kulu,
na proleća uspomena
i zgažene tek procvale latice.
Odnese me nekada mašta
na obale mora
čiji talasi zapljuskuju
zaboravljena leta
i brišu nestvarne pejzaže.
Zbune me ta besplatna putovanja
u poznate, iako svaki put
drugačije, predele.
Besplatna ili plaćena možda
nekada davno...
___________________________________
___________________________________
ZVEZDA U PRAŠINI
Ponekad dok lutam
predgrađem bez cilja,
ili je cilj upravo ta besciljnost,
neki to zovu šetnja,
posmatram usput pse lutalice
i na trenutak uhvatim sebe
kako im zavidim.
Ne deluju mi da lutaju,
šta više imam osećaj da,
za razliku od mene,
tačno znaju gde
i zašto su se uputili.
Postanem siguran da je tako
kada se vraćam i vidim ih
kako bezbrižno leže
nakon tumaranja,
a ja ulazim u stan,
isti onakav
kakav sam i izašao,
ne znajući ni gde
ni zašto sam išao.
A ja sam šetao
a oni lutali?
___________________________________
___________________________________
ZVEZDE SIJAJU PO DANU
Možda nekada, možda,
Sećanju tom ću odoleti
Možda ću nekada, možda,
I nju prestati voleti
Možda će nekada, možda,
Cvetati uveli cvetovi
Možda će možda, nekada,
Oživeti nestali svetovi
Možda nekada, možda,
Jer "nikada" ne treba reći
Možda će možda, nekada,
Prestati suze peći
Možda nekada, možda
Sanjaću lepše snove
Možda ću nekada, možda
Poželeti ljubavi nove
Možda će nekada, možda,
Poteći presahli potoci
Možda će možda, nekada,
O prošlosti pričati proroci
Možda nekada, možda,
Jer "nikad" ne treba reći
Možda ću možda, nekada,
Pronaći put ka sreći
___________________________________
___________________________________
ZVEZDE NAD PUSTOM ULICOM
Pevaću malenim pticama
Potoku žubore ukrasti
Do zvezda lagano skočiti
U najdublju jamu upasti
Isplešću venac cvećarima
Lopovu lovinu oteti
Sunce na nebu grliti
Na krst ću sebe raspeti
Al' nikad neću moliti
Niti ću milost tražiti
Suzama tugu ću skrivati
Boli ću jecajem blažiti
___________________________________
___________________________________
JA SVE ZVEZDE JEDNAKIMA VIDIM
Ja svaki put napišem pesmu
Koju još niko napisao nije
Pišem o cvetu, ptici i Suncu
Dok duša tamu i čemer krije
Ja svaki put kad pišem pesmu
Ne želim sa njom ništa baš reći
Jer ko bi čitao tugu moju
Zato ja pišem o tuđoj sreći
Ja svaki put kad završim pesmu
Ne želim nikoga o njoj pitati
U svakoj će neko pronaći sebe
Svaku će neko i dvaput čitati
Ja svaki put kad čitam pesmu
Učini mi se ko prazna slama
Al' znam da neko neće to reći
Zato i ovu poklanjam vama
___________________________________
___________________________________
NAJVEĆA ZVEZDICA
Iznajmljena garsonjera
u centru malenog grada na Savi.
Okolo svetla,
sjaj i raskoš
ili, bar mi se tako čini.
I svaki put kad dođe,
ponovo i ponovo
premeravam prostor
i pitam se
kako u tako malenu sobu
stane tolika ljubav
koju donese...
___________________________________
___________________________________
VETAR JE ZVEZDU UGASIO
Sve ću ti dati ali kad pođeš
Nemoj da ništa ostavljaš
Ponesi tada sve što je tvoje
Tamo gde život nastavljaš
Za mene ne brini jak sam čovek
Nemoj se nikada vratiti
Jer tugu, bol i patnju svoju
Neću ko kaznu shvatiti
Nemoj da razmišljaš zašto sam takav
Ne pokušavaj da bi me razumela
Samo me poslušaj i ne pitaj ništa
Jer shvatiti ionako ne bi umela
Jer kada dođeš tamo gde krećeš
Razmisli šta ćeš sve doneti
I ja sam tvoj i tamo gde ideš
Moraš i mene poneti
ZVEZDA NA TUĐEM NEBU
Da li je moguće napisati pesmu
Kojom ćeš nekome nešto reći
Da plače s tobom u bolu tvome
Il' peva s tobom u tvojoj sreći
Svaki će čitalac u pesmu moju
Deo svoga života staviti
Plakaće s pesmom boli svoje
S pesmom će svoju sreću slaviti
I niko neće misliti na mene
Zbog sreće moje radostan biti
Ili zbog bola o kojem pevam
Neće baš niko suzu pustiti
Al' ja sam pisac samo dok pišem
I nisam morao ništa pitati
Pevaću, plakaću kad čitalac budem
Jer i ja ću svoju pesmu čitati
___________________________________
___________________________________
ČIJA JE ZVEZDA KOJA NIJE MOJA
Ja znam da isto ne može biti
Ne isto nego ni slično tome
A šta mi vredi to znanje moje
Rana ne zarasta na srcu mome
Ja znam dobro da ne može biti
Danas ni sutra to što beše juče
A šta mi vredi to znanje moje
Kad srce ne sluša, tebi me vuče
Razdire bol me u grudima
Dokle će, ne znam šta ću sa sobom
Ostatak života sutra bih dao
Za jedan dan proveden s tobom
Zatvoren, usamljen, u četiri zida
Osećam se okovanim robom
Ostatak života danas bih dao
Za jedan minut proveden s tobom
Živim ko mrtvac bez osećanja
I nimalo se ljubavi ne stidim
Ostatak života sada bih dao
Samo na sekund da te vidim
Želje su želje a java java
Od života moga nema ni sene
Ostatak života dajem za saznanje
Da l’ nekad bar pomisliš na mene
___________________________________
___________________________________
ZVEZDA U POMRAČINI
Još bukti plamen radosti
i smeh sa pločnika
prekrivenih ružama.
Ne napušta osećaj topline
i miris bagrema s proplanka
koji se širi poljem.
Nisu studen ni sneg
rashladili leto koje cveta
u bašti snova.
Nisu.
Sve je još tu.
Živa su sećanja...
___________________________________
___________________________________
SVE ZVEZDE NEMAJU IME
Ne, nemoj da se javljaš
Sam ću bez tebe snivati
Il' kako to ljudi kažu:
Ulje na vatru nemoj dolivati
Ne, nemoj da me zoveš
Sam ću da snosim bol
Poslušaj šta ljudi kažu:
Ne prosipaj na ranu so
Ne, nemoj oproštaj da nudiš
Šapatom ni galamom
Seti se da ljudi kažu:
Ne gasi vatru sa slamom
Ne, nemoj da se nadaš
Neću za ljubav prositi
Znaj zašto ljudi kažu:
Ne drva u šumu nositi
Ne, nemoj poruke da šalješ
Znam ih napamet već svaku
Ne želim što ljudi kažu:
Zidati kulu po oblaku
Ne, nemoj za mnom da plačeš
Nemoj se samo brukati
Lako je kažu ljudi
Na tuđem groblju kukati
Ne, nemoj ni da sanjaš
Jer ništa ti neće vredeti
Ne treba što ljudi kažu:
Orla učiti leteti
Ne, nemoj tugu glumiti
Jer lako ću je provaliti
I nemoj što ljudi kažu:
Svetlo u podne paliti
Ne, nemoj da me moliš
Kaži oprosti mi Bože
Jer kao što ljudi kažu:
Kog' nema bez njeg' se može
___________________________________
___________________________________
NIJE SVAKA ZVEZDA ZVEZDA
Kad crni oblak nebo prekrije
U duši kad se ugasi plam
Da li je lepše biti sa nekim
Ili je bolje plakati sam
Kada se smeješ naći ćeš druga
Biće ti lepo kao u bajci
A kada plačeš neće ih biti,
Plakati možeš u krilu majci
Jedino majka uvek se smeje
I raduje se tvojoj sreći
Jedino ona zaplakaće
Kada ti suze počnu teći
A ako majku svoju nemaš
U duši kada zagasne plam
Ne očekuj druga ni prijatelja
Suze ćeš svoje plakati sam
---------------------------------------------------
SUZE NA IZDISAJU
---------------------------------------------------
NA RASKRŠĆU PUTOKAZA
Ovu ću pesmu pokloniti vama
I prvo vreme biće pesma nova
Ko ima oči naučiće nešto
Za druge biće ovo neka slova
Nemam ideju, nemam ni temu
A ni naviku da nešto brišem
Za sada imam samo potrebu
Da vam novu pesmu napišem
Ne, ne moram da pričam gluposti
Ne moram ništa ni da slažem
I mogu da napišem pesmu
A da sa njom ništa ne kažem:
U prvom stihu neću ništa reći
U drugom zbog rime napisaću: česma
Sa trećim nastaje četvrta strofa
S četrvtom strofom - gotova pesma
___________________________________
___________________________________
LIPA PORED PUTA
Beogradska noć
išarana svetlima,
ukrašena zvezdama.
Moj grad.
Moja noć.
Prodavci sladoleda sa Keja,
ulični svirači iz Kneza,
prosjaci sa Zelenjaka
trgovci suvenira sa Kališa...
Svi spavaju samo ja stražim,
i bojim se,
ako zaspim neću znati
da li sam je sanjao.
Sanjam tako dok me
ne prevari san...
___________________________________
___________________________________
DRUMOVI BEZ KRAJA
Nesrećne ljubavi ne postoje
Pridev im se na kraju pripiše
Nesrećni postanu ljubavnici
Ljubav je ljubav i ništa više
Ni tužna sudbina ne postoji
Ona što tera bore na lice
Svojim životom upravljaš sam
Taj izraz smisliše kukavice
Ni teška vremena ne postoje
Može biti teško samo breme
Svaki je dan Bog istim stvorio
Ljudi se menjaju a ne vreme
___________________________________
___________________________________
ROSA NA ZVONIKU
Uvela breza sa škrtim hladom
Pod brezom mala slomljena klupa
Na klupi starac išiban vetrom
A srce istom toplinom lupa
U srcu starca tajna skrivena
Istim je žarom još uvek ljubi
Jasne su samo nade i želje
A lik sve više i više se gubi
Svakoga dana već pola veka
Dolazi starac pod ovu brezu
Još kao mladić zavet je dao
Da će čekati svoju princezu
Nekad je breza zelena bila
I klupa nova pod njenim hladom
Obeća mladić veselog lica
A čeka starac sa sedom bradom
Uvela breza na mesečini
Pod brezom starac čeka u noći
Princeza bela – princeza crna
Jedna od njih dve njemu će doći
___________________________________
___________________________________
ZDENAC RADOSTI
Imena se daju gradovima,
planinama i rekama.
Stvarima i biljkama.
Pojavama.
Svemu.
Ponekada ponekome čak i dva.
Nazivlje je potrebno
da bismo razlikovali
ono što je isto,
imenom ih načinimo
različitim.
Jasno mi je to.
Ponekad neko ime
ponese više njih,
odgovora im.
Onda tim imenima
pripišemo pridev
pa ih opet razlikujemo.
Jasno mi je i to.
Ali ona?
Ona je jedna, jedina.
Drugačija od svih.
Zašto ona ima ime?
E to mi nije jasno...
___________________________________
___________________________________
UMORNI SVATOVI
Ne treba slaviti rođendane
Jer tad se normalno dete rodilo
Kasnije kad si budala postao
Slaviš li što se to dogodilo?
Nisu se rodile Instagram lepotice
Fejsbuk mangupi i ostali
Normalne bebe tada su rođene
A kreteni su kasnije postali
Ne, ne želim da se izdvajam
Neću da rušim ničiji san
Nije ni meni teško da kažem
Nek ti je srećan rođendan
___________________________________
___________________________________
SUNCE U PROHLADNOJ NOĆI
Nateraj suze da stanu same
I srce svoje da radost živi
Krivca ne traži među drugima
Za ništa nisu drugi krivi
Ne nosi ništa u sebi dugo
Ispričaj tugu bilo kome
Jer kad se nakupi puna čaša
Prosućeš je po nekom svome
Radi po srcu a ne za ljude
Ne možeš njima udovoljiti
Ma šta da radiš, ma koliko dobro
Ono što žele oni će govoriti
Ne sanjaj ono čega nemaš
I čega možda neće ni biti
Jer snovi će ti uzeti javu
I to što imaš ćeš izgubiti
Mrtvima ostavi njihovo juče
Ne okreći se potonulom brodu
Tvoje je danas da ga živiš
A sutra pripada samo Gospodu
___________________________________
___________________________________
LEPTIR NA UVELOM KAMENU
Ćuti noćas sa mnom dok sveća ne dogori
Ispevaj pesmu sreće ugasi fenjere tuge
Ćutanjem ispričaj život i srce mi otvori
Tamninu duše svoje prekrij sa bojama duge
Ćutaću noćas sa tobom dok svemir ne poludi
Urlaću tiho u sebi za sebe, tebe i druge
Ćutanjem pričaću roman iz srca koje se budi
Tamninu duše svoje prekriću bojama duge
Ćutimo noćas zajedno dok sveća ne dogori
Ćutimo noćas zajedno dok svemir ne poludi
Ćutanjem ispričaj život i srce mi otvori
Ćutanjem pričaću roman iz srca koje se budi
Pevajmo pesme sreće
Gasimo fenjere tuge
Urlajmo tiho u sebi
Za mene, tebe i druge
Tamninu duša naših
Prekrijmo bojama duge
___________________________________
___________________________________
NA GROBLjU RADOSTI
Teško poleti pesma o tuđem bolu i suzi
Nižu se stihovi neki o neuspešnom boju
Al' krila pesnika vinu do dna morskih dubina
Kad pesmom oplakuje tužnu sudbinu svoju
Lako poleti pesma, pesma o svome bolu
Nižu se stihovi sami, u belo grobovi kreče
O tuđem bolu on peva, o tuđoj suzi piše
Jer njegov bol ga boli, njegova suza ga peče
Neka poleti pesma, pesma o bolu i suzi
U osvit novog dana kad Mesec i Sunce zađu
Nek’ ova pesma moja postane grob prošlosti
Za bol i suze svih koji se u njoj pronađu
___________________________________
___________________________________
PROLEĆE NEMIRA
Na praznom peronu
prekrivenom snegom
ostali su tragovi.
Vozovi su otišli
a najuporniji čekaju,
ponekad krene neki vanredni.
Moja karta je istekla,
neiskorištena
ali ne mari.
Ionako je bila
povratna.
___________________________________
___________________________________
DOZVOLA ZA LjUBAV
Zabrani ptici crnoj u noći
Da iznad moje glave leti
Poljupcem jednim slomi joj krila
Šta sam ti bilo ako se setiš
Nisam stanovnik srca tvoga
Ni sam sad ne znam gde sam
Nisam ti sudbina, sreća ni radost
Al' nešto ti ipak jesam
Zabrani oblaku tamnom na nebu
Da skriva radost i sunca sjaj
Poljupcem jednim rasteraj tamu
Dvanaest meseci nek' bude maj
Ne umem lagati sebe i druge
Skrivati tugu osmehom vešto
Nisam ti ljubav, nada ni čežnja
Al' ipak jesam ti nešto
Zabrani truleži miris da širi
Tamo gde cveta lipa
Poljupcem jednim ti mnogo možeš
Jer nešto ti jesam ipak
___________________________________
___________________________________
PTICA SLOMLjENIH KRILA
Sve sam joj tajne pričao svoje
Deo života moga je bila
Kada potonem, bez nade padnem
Ona mi je uvek davala krila
Kada mi grudi pritisnu boli
Ili kad suza iz oka krene
Jedina uteha, nada i snaga
Uvek je ona bila uz mene
Svaki sam joj san ispričao
I svaku moju želju skrivenu
Nikada nisam ostao sam
Uvek sam imao podršku njenu
I radost moju s njom sam delio
Sve tajne moje ona je čuvala
Nikada nikome pričala nije
Iako sve je o meni znala
A onda jednoga dana u zoru
Osetih neku čudnu jezu
Došli su ljudi nepoznati
I sasekli moju brezu
Sada na panju nemo sedim
I prebirem uspomene
S brezom ljudi nepoznati
Sasekoše i deo mene
___________________________________
___________________________________
DUGA JE PALA NA NEBO
Crveno svetlo na semaforu
Preko puta lik mi znan
Prelepo jutro prolećno beše
Znao sam da nije san
Plava devojka iz mojih snova
Stoji predamnom tu
Osmehom nežnim dušu mi greje
Baš kao i u snu
Zašto me gleda pitah se tada
Da li me možda zna
Možda je i ona ugledala
Muškarca iz svoga sna
Da li je, zašto i možda je
Ostaje tajna skrivena
Od tada mrzim semafore
I njihova svetla zelena
LAVIRINT SEĆANjA
Kad sneg padne u avgustu
I ruža za Božić procveta
Kad se okean u reku izlije,
Orao odrekne leta
Kad riba iz vode progovori
I kiša postane suva
Kada pijanac odbije piće,
Košava na Drini zaduva
Kad junak digne ruke uvis
I monah prestane postiti
Tada ću i ja tebi doći
Tad' ću ti suze oprostiti
___________________________________
___________________________________
VEČNOST
Moja najbolja
i jedina iskrena drugarica
nije me nikada izneverila.
Hiljade iskušenja,
stotine mojih grešaka,
oprostila je
i sa osmehom ispratila.
Isplače svaki moj bol
i raduje se svakom mom uspehu.
Sve što nju zanima u životu
je moja sreća.
Majko, volim te!
___________________________________
___________________________________
MOSTOVI SNA
Bela se zastava vijori tamo
Niko se predao nije
Žena u belom korača tiho
Osmehom sreću krije
Lavež vernih pasa čuvara
U noći odjekuje
Žena u belom tiho korača
Neko je očekuje
Koplja su davno naoštrena
A niko boj ne bije
Korača tiho žena u belom
Osmehom sreću krije
Sa stare se crkve u daljini
Umorno zvono čuje
U belom žena korača tiho
Neko je očekuje
Zvekiri teški, vrata bez brave,
U paučini pragovi
Žena u belom nestade tiho
Ostaše samo tragovi
___________________________________
___________________________________
MESEČINA SKRIVA LICE
Volim da šetam bos
Knez Mihajlovom
kada pada kišica.
Sam.
Tada nema mnogo ljudi
i dovoljno je tiho.
Dovoljno tiho
da mogu da čujem
svoje korake.
Obožavam zvuk koji
prozvode moje potpetice
udarajući o pločnik.
Ne gledam izloge
jer nešto bi mi moglo
privući pažnju
pa bih zastao,
a tada bi se
omiljeni mi zvuk
izgubio u tišini.
Nemojte razmišljati
šta sam napisao ni
hteo reći. Nemojte.
Zbog vas.
Možete uočiti da volim
da šetam bos i slušam
potpetice cipela
pa ćete se razočarati.
Ali ja volim.
___________________________________
___________________________________
SUZE OD BISERA
Jesenji kišni dosadan dan
Oživljava stare uspomene
Kada sam bio ljubavi gladan
A ona bila uvek uz mene
Kiše su padale kad ljubav beše
A jesen lepša nego proleće
Kiše me umorne sada teše
Jer znam da doći nikada neće
Biće još ljubavi, biće još sreća
Možda i jačih, možda i više
Al' jesen svaka na nju me seća
I zato volim jesenje kiše
___________________________________
___________________________________
GOVOR TIŠINE
Paliću sveće za našu tugu
Čitati molitve što suze mame
Tražiću crnu dugu kosu ko tvoju
Za plakanje možda pronađem rame
Moliću svece da za me mole
Iz oka suze nek krenu same
Tražiću oči ko tvoje zelene
Za plakanje možda pronađem rame
Možda će Gospod poslati neku
Da me izvede iz ove tame
Tražiću usne što ljube ko tvoje
Za plakanje možda pronađem rame
Al' ne znam šta ću ako je nađem
Da li će tuge tad' biti manje
Da li je za to dovoljno samo
Da nađem neko rame za plakanje
___________________________________
___________________________________
POVRATNA KARTA
Tugu je srce dotaklo
Radost zamenile suze
Puče lagano ko staklo
Sreću mi nevera oduze
Od sreće srce se odmaklo
A mislih radost je to
Nešto je ipak promaklo
Dobro mi zameni zlo
O nešto srce se spotaklo
I pade do samog dna
Više se nije pomaklo
Nestade najlepšeg sna
Belu je zastavu istaklo
I snage nema za boj
Vreme se ono primaklo
Da pođem u nemir svoj
___________________________________
___________________________________
NEČUJNA ZVONA JEČE
Kasno će biti kad sunce zađe
Sve ima svoju vrlinu i manu
Noć jeste lepa i ima čari
Ali se ne vidi kao po danu
Kasno će biti kad ljubav prođe
Sećanja ostanu i uspomene
Nije dovoljno saditi cveće
Ruža bez vode brzo uvene
Kasno će biti kad nada umre
Račune svedeš a prođe mladost
Ako nekoga želiš da ubiješ
Dovoljno je uzeti mu radost
Kasno će biti kad vera nestane
Bez cilja lutati svakoga trena
Ne može vreća prazna da stoji
Ne traži iglu u plastu sena
Zato me čuvaj dok sunce sija
Dok kiša pada i vetar bije
Dok ima vere, ljubavi, nade
Za nas još uvek kasno nije
___________________________________
___________________________________
SUNCOKRET U MAGLI
Slomljeno srce pakao u duši
Umesto snova košmari biju
Nekada srećne zelene oči
Sada su tužne i suze liju
Za jedan lažni trenutak sreće
Očiju koje podlo se smeju
Umesto proleća u mojoj duši
I usred leta snegovi veju
U jednom trenu zaborav uze
Sve što smo jedno drugome dali
Na ognjištu sreće ljubavi naše
Ostade samo ugarak mali
___________________________________
___________________________________
SLIKA BEZ RAMA
Prazan je peron, pustinja spava
Utihla reka talase sprema
Svetiljka nasred ulice škilji
Veseli pesnik sa perom drema
Nejasne slike sa trotoara
A magla siva izlog je skrila
Jabuka zrela još neubrana
Cvrkuće ptičica slomljenih krila
Samo je suza bistra i jasna
Ko zlato sija iz oka snena
Vozove sreće na pustom peronu
Još uvek čeka nesrećna žena
___________________________________
___________________________________
SMISAO BESPUĆA
Gde li sanja duga
Za kim more žudi
Ko li gasi mesec
Kad zora zarudi
Ko li petla budi
Da najavi zoru
I ko vili neda
Da napusti goru
Gde li potok pije
S istočnika vode
Gde li ljubav spava
Kad iz srca ode
U pesmi spava duga
Za njom more žudi
Pesma gasi mesec
Kad zora zarudi
Pesma petla budi
Da najavi zoru
Pesma vili neda
Da napusti goru
U pesmi potok pije
S istočnika vode
Pesma čuva ljubav
Kad iz srca ode
___________________________________
___________________________________
RUŽIČASTA TAMA
Pesnička duša sneva u boji
Bistre potoke i potonule lađe
Nemire gleda i prašta orlu
U svakoj pustinji kap vode nađe
Goru pokrene i buru smiri
Natera sunce na istok da zađe
Srušenu kulu za tren sagradi
U svakom grešniku zrno vere nađe
Poteče reku uzvodno lako
Opeva otrov od meda slađe
Najjači okov otkine perom
U svakom tunelu zrak svetla nađe
U pesmi nisu crvene ruže
U pesmi nisu oblaci sivi
Pesnička duša sneva u boji
Pesnička duša voli da živi
___________________________________
___________________________________
U OSVIT VEČERI
Koliko bola, čemera, tuge
Izliti možeš niz hladnu reku
Koliko jada, žalosti, suza
Prosuti možeš da nas ne peku
Koliko sreće, radosti, smeha
Usuti možeš u malu čašu
Koliko sjaja, svetlosti, boja
Satkati možeš u ljubav našu
Neću da pitam, neću da razmišljam
Niti o sreći niti o boli
Želim samo večno da te volim
Ne pričaj ništa, samo me voli
___________________________________
___________________________________
BESMRTNI SAN
Znam jedan grad bez ulica
Grad bez trgova i fontana
Znam jednu reku bez vode
I jednog ranjenika bez rana
Znam jednu vojsku bez vojnika
Vojsku bez naredbi i moranja
Znam jednu pticu bez krila
I jednu brazdu bez oranja
Znam jednu pesmu bez refrena
Pesmu bez strofa i stihova
Znam jedno nebo bez zvezda
I jednu opeklinu bez plikova
Znam jedan duborez bez lika
Duborez bez reljefa i dubljenja
Znam jednu ružu bez latica
I jednu ljubav bez ljubljenja:
Moja je ljubav grad bez ulica
Moja je ljubav vojska bez vojnika
Moja je ljubav pesma bez refrena
Moja je ljubav duborez bez lika
Moja je ljubav reka bez vode
Moja je ljubav bez krila ptica
Moja je ljubav nebo bez zvezda
Moja je ljubav ruža bez latica
___________________________________
___________________________________
VOZ BEZ LOKOMOTIVE
Zastava crna na pola koplja
Cipele nove raspertlane
U glavi zbrka, zujanje, nered
Sećanje na neke prohujale dane
Zavidim prosjaku na ulici
Jabuci što sa drveta pade
Nju će neko pokupiti, a on se nasmejati
Kad neko i pet dinara mu dade
Zavidim onima na psihijatriji
Nasmejani, srećni, za ništa ne haju
Zatraže ponekad i glupost neku
Ali ne plaču ako im ne daju
Zavidim pijancu ispred trgovine
Rado bih se spustio na njegov nivo
On je srećan bar pola sata
Kada mu neko pokloni pivo
Zavidim lopovu i ubici
Oni iz zatvora izaći će kad tad
A cipele moje raspertlane
Spertlati neće niko nikad
___________________________________
___________________________________
ANĐELE NE ČEKA STRAŠNI SUD
Mnoge sam lepe pesme napisao
Mnoge osobe u njima nabrojao
Hteo sam najlepšu tebi da posvetim
Hteo sam oče, al’ sam se bojao
Kako napisati pesmu o čoveku
U koju mnogo lepog treba postaviti
Otuda strah moj, oče, je bio
Bojah se da ću nešto zaboraviti
Setih se apostola i žalbe Hristu
Da govornik loš je i ne zna kako će
Ti samo započni, Hristos mu reče
A Duh Sveti kroz tvoja usta pričaće
Sad pesmu pišem srcem a ne glavom
Shvatih da strah sam nepotrebno krio
Jer nema šta da se priča o čoveku
Koji još na zemlji anđeo je bio
Iako sam vernik, misli moram reći
Možda ipak greh moj nije tol’ko važan
Od dana kad ti si preselio se oče
Verujem da Raj više nije prazan
Prazna je kuća i kad svi smo u njoj
A avlija pusta i panika me hvata
Smejem se, kao, muškarčinu glumim
Al’ suze me izdaju: Fališ mi tata!
___________________________________
___________________________________
HVALI GA, MOLI I ZAHVALI
Polomi čaše gorčine pune
Hodaj po staklu bola svoga
Ne gledaj ljude, očisti srce
Bez straha stani pred lice Boga
Pokrši grane s drveta tuge
Zapali oganj radosti svoje
Samo se ljudi nečista srca
Božjeg lica i pravde boje
Poruši kulu čemernu tvrdu
Mekoćom duše vrata razvali
Velik si kol'ko praštati umeš
Pred Bogom niko nije mali
Saseci korov zavisti ljute
Vrelinom suze iz oka tvoga
Hvali Ga, moli i zahvali
Veruj u ljubav Gospoda Boga
___________________________________
___________________________________
SUZE MI DARUJ DJEVO PREČISTA
Uzmi me Majko pod krilo svoje
Pokrovom svetim zaštiti me
Kao na ikoni Sina što si
Na nedra svoja prihvati me
Nedaj me Majko da dalje padam
Šarene boje greha privlače
Suze mi daruj Djevo Prečista
Da grehe svoje tiho isplačem
Poslušaj Majko uzdahe moje
Jer ja se stidim greha svoga
Pokaži meni puteve prave
Da slavim ime Sina tvoga
___________________________________
___________________________________
MOLITVA ZA NEPOZNATU ŽENU
Ja ne umem, niti želim a i greh je
Zato Gopsode Ti joj sudi
Ako uopšte treba suditi onome
Ko se Boga ne boji a ne stidi ljudi
Ali joj sudi po milosti svojoj
A ne po delima koja je stvorila
Ako uopšte treba suditi osobi
Koja je već vrata pakla otvorila
Sigurno treba, zato se i molim
i opraštam joj nanesene mi rane
Svako ima pravo da se pokaje
I onog dana s Tvoje desne strane stane
Podari joj Gospode suze za kajanje
I svetla pomračenom umu i duši
Oprosti joj što gradeći svoje
Tuđe gnezdo bezdušno sruši
Ne uzmi joj za zlo što je sa osmehom
Gorušičino seme svaki dan sadila
Kao dželatima svojim sa Krsta što si
Oprosti i njoj, jer ne zna šta je uradila
Jer da je znala sigurno se ne bi
Na takav grešan čin odlučila
Zbog sreće svoje sebično ne bi
Sreću vlastitog deteta ubila
Samo iz poštovanja prema roditelju,
vodu u vino u Kani Si pretvorio
Kad domaćinu na svadbi u Tvoje ime
to obeća Majka Tvoja sveta
Kako Si tada svoju Majku,
"Ženo" oslovivši je, prekorio
Tako i nju nauči da je majka - majka,
a ne vlasnik svog deteta
I dete njeno, stvorenje Tvoje
To bespomoćno, nevino janje
Ako je zaslužilo nek' volja je Tvoja
Al' daj joj snage da je boli manje
Usliši, podari, oprosti Gospode
Ne zatvaraj oči pred molitvom mojom
Ali nek’ ne bude kako ja sam potražio
Nego neka bude po volji Tvojoj
Na kraju Gospode, oprosti i meni
Ne jer sam dobar, nego jer me voliš
Što sam se drznuo ustima nečistim
Da Ime Ti pomenem i za drugog se molim
___________________________________
___________________________________
NIJE BANANA ZA MAJMUNA
Pisaću o moru, ljubavi i Suncu
Opisaću travu, vazduh koji dišem
Ali se piscem ne mogu nazvati
Samo zbog toga što pesme pišem
Pevaću o polju, uzdahu i pčeli
Opevati osmeh ili kako zevam
Ali se pesnikom ne mogu nazvati
Samo zbog toga što pesme pevam
Opevaću ništa, opisati prazno
Čuditi se otkud posle noći zora svanu
Ma kako se zvao, ma ko da sam bio
U amanet svima nek' pesme ostanu
___________________________________
___________________________________
Knjiga je posvećena jednoj Mirjani,
jednoj Šapčanki, jednom Anđelu,
jednoj ljubavi bez kraja...
Spomenik na leto 2017,
Ljubav najveću na svetu,
(7. 7. 2017 - 21. 1. 2018.)
najlepši period moga života.
Нема коментара:
Постави коментар